Draga Orhidejo
Hana Selena Sokolović
09. 06. 2026.

Galerija SKC U 20:00

 

 

Draga Orhidejo (2024-2025)

 

Ne postoje fotografije iz godine kada su moje sestre, tada osam i jedanaest godina stare, napustile Sarajevo na početku njegove opsade. Ono što je ostalo jeste dečiji ratni dnevnik moje najstarije sestre Selme. Pisala ga je između proleća 1992. i zime 1993. godine, tokom izbeglištva i boravka u privremenim domovima širom Hrvatske, pre nego što su se na neko vreme nastanile u Zagrebu. Taj dnevnik predstavlja jedini sačuvani trag jednog perioda porodične istorije koji nije dokumentovan fotografijom, ali koji i dalje oblikuje moje razumevanje porodice, identiteta, pripadanja i nasleđenog sećanja.

Draga Orhidejo polazi upravo od tog odsustva, istražujući odnos između fotografije, porodične arhive i postmemorije, kroz pitanje na koji način iskustva rata nastavljaju da oblikuju generacije koje ih nisu neposredno proživele. Koristeći dnevnik kao mapu, metod i itinerer, vratila sam se, zajedno sa sestrom Senkom i našim tatom, mestima kroz koja su moje sestre prolazile tokom 1992. godine, prateći put kojim su žene i deca, autobusima Dečije ambasade, napuštali opkoljeno Sarajevo. Krenuli smo iz Sarajeva, preko Travnika, Bugojna, Livna i Splita, do Jelse na Hvaru, gde su moje sestre neko vreme živele, a potom i do Zagreba, tragajući za kućama i privremenim domovima u kojima su boravile tokom izbeglištva. Povratak tim prostorima postaje pokušaj uspostavljanja odnosa sa istorijom kojoj ne pripadam kroz neposredno iskustvo, ali koju nasleđujem kroz porodične priče, tišine i materijalne ostatke rata.

Naslov rada preuzet je iz izgubljenog dnevnika Orhideja, koji je moja sestra vodila pre rata i koji nikada nije pronađen. Dnevnik nastao tokom izbeglištva započinje rečenicom: „Ovaj dnevnik zamjenjuje Orhideju.” Ta rečenica postaje polazište rada, kao gest nastavka jednog prekinutog zapisa i pokušaj uspostavljanja odnosa sa istorijom koja ostaje nedovršena, ali i dalje aktivna u sadašnjosti.

Izložba predstavlja fragment šireg multimedijalnog istraživanja koje, pored fotografije i arhivskih segmenata iz dnevnika, uključuje kratki film i publikaciju. Izložbu čine fotografije nastale tokom putovanja i odabrani materijali iz dnevnika, uključujući pesme, kao i vizuelne elemente poput stikera i razglednica. Kroz odnos fotografije i arhive, dokumentarnog i zamišljenog, rad ne nastoji da rekonstruiše prošlost, već da otvori prostor za promišljanje načina na koje se trauma prenosi između generacija, oblikujući iskustva onih koji dolaze posle. Fotografije ovde ne funkcionišu kao dokaz ili nadoknada za ono što nedostaje, već kao pokušaj uspostavljanja odnosa sa prostorima koji i dalje nose tragove raseljenosti, odsustva i sećanja. Odsustvo fotografija iz vremena izbeglištva postaje aktivno mesto rada na sećanju, iz kojeg se postavljaju pitanja o granicama fotografskog svedočenja i mogućnostima drugačijeg arhiviranja. Porodični arhiv pritom nije stabilno mesto istorijske istine, već prostor sumnje, imaginacije i reaktivacije lične istorije. Ovaj čin povratka, ličan, politički i utelovljen, postavlja pitanje kako postratna generacija može nositi svoja nasleđa sa pažnjom i odgovornošću. Uzeti arhiv u ruke znači suočiti se sa istorijom ne kao prošlošću, već kao strukturom koja ostaje aktivna, prenesena i utkana u sadašnjost.

Hana Selena Sokolović

 

 

Hana Selena Sokolović (rođena 1999. godine u Beču) vizuelna je umetnica i istraživačica koja u svom radu koristi fotografiju, pokretnu sliku, tekst i arhivske materijale. Odrasla je u Beogradu.

Godine 2021. završila je osnovne studije Fotografije i novih medija na Fakultetu filmske i televizijske umetnosti Akademije scenskih umetnosti u Pragu (FAMU), dok je master studije Fotografija i društvo (Photography & Society) završila na Kraljevskoj akademiji umetnosti u Hagu (KABK) 2025. godine.

 

Kroz svoju praksu istražuje emocionalna i politička nasleđa sukoba, raseljavanja i nasleđenog sećanja, naročito u postjugoslovenskom kontekstu. Zanima je način na koji lične i kolektivne istorije oblikuju identitet, osećaj pripadnosti i političku svest, pri čemu često kombinuje dokumentarne i konceptualne pristupe. Njen rad bavi se afektivnim stanjima poput tuge, brige i nemoći kao načinima promišljanja etičke odgovornosti, uz kontinuirano interesovanje za politike vidljivosti, tišine i sećanja.

 

Izlagala je i prikazivala radove na grupnim izložbama u Češkoj, Holandiji, Hrvatskoj i Srbiji. Među njima je i Rotterdam Photo Festival 2026. Samostalno je izlagala u Uredu za fotografiju u Zagrebu. Njen prvi film Dear Orchid prikazan je na Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu (IFFR) 2026. godine. Od 2026. godine deo je evropske fotografske platforme FUTURES, nominovana od strane festivala Organ Vida (Hrvatska). Pored umetničke prakse, radila je sa decom u obrazovnim i društveno angažovanim kontekstima. Trenutno živi i radi između Haga i Beograda.