„Doba. Ciklusi“ Nenada Glišića

U Petak, 26. jula u 19 sati u SKC Kragujevac biće predstavljena zbirka pesama Nenada Glišića „Doba. Ciklusi“. O knjizi i nagradi „Đurin šešir“ govoriće:
Dušan Stojković, predsednik žirija i recenzent knjige,
Miloš Janković, član žirija i
Miljurko Vukadinović, prošlogodišnji dobitnik nagrade.

O knjizi je predsednik žirija napisao sledeće:

ANTIKONFEKCIJSKA HUMORNA POEZIJA

Nenad Glišić nije timski pesnički igrač.Tipičan je soler. Bio je takav od samog početka svog pesnikovanja. I onda kadaje čitalačkoj publici opalio, ne samo futuristički, šamar, već naslovom svoje prve pesničke, nipošto ne samo mladenačke zbirke – Domovino, ti si ko ciroza jetre (1992). I onda kada je – nipošto to nije bilo za naš pesnički vrt tipično koketovanje, servilno prilagođavanje – otvorio dijalog sa poetikom sažetosti i japanskom haiku poezijom, stvarajući svoju „verziju“ iste u zbirkama Himne kamikaza (1998) i Cvetovi Hirošime (2001). Ni onda kada jenapravio – da li kratkotrajni? – izlet upoeziju za decu svojim poetskim ostvarenjem Pesmice o prirodi i društvu (2004). Ni onda kada je objavio svoju mini poemu Anahronike (2009). Ni onda kada je prednas, makoliko to oksimoronski moglo dazazvuči, podastro zrelu avangardnu- nipošto nerazbijačku i na sav glas urlajuću, svim mogućim alogičnostima preplavljenu,kakvom se konfekcijske bavi naši kvaziavangardisti – poeziju zbirke U hladu drveta saznanja (2010). Doba. Ciklusi nadovezuju se na prethodnu knjigu i sa njom čine osobeno pesničko dvoknjižje koje i najnevernijim Tomama naše književne kritike, pod uslovom da pažljivih čitača naše poezije uopšte ima i da se kritičari / „kritičari“ ne opetuju tako što opetovano opetuju svoje (kvazi)sudove o našim pesničkim (ne)doraslim veličinima koje, po njima, ne odrastajući svakako nikako, nikako pesnički ne opadaju (logično, to se ni zbiti ne može jer se ni uzvisili nisu). Nenad Glišićje svojim poteskim lego kockama gradio svojpesnički svet. I izgradioga je, bogme! Na nama jeste da ukažemo, za sada ovlašno, šta je to što ga prepoznatljivim čini.

Knjiga ima četiri ciklusa. Aludira se tako na četiri strane sveta, ali ona najvažnija,jedino pesnička, peta – tvori se tako što se, strujeći samim srcem pesama, iznutra grana. Do nje se treba dospeti naknadnim čitanjem, a Glišićeva zbirka upravo ponovna iščitavanja ište. Iako su njegove pesme, na prvi pogled, nalik na kroki, one nipošto nisu pesničke razbibrige već su mudro promišljene, arhitektonski skladane, i zgusnute do maksimuma. U njima, njima, misao peva. Zbijanje se potcrtava i time što se eliminiše veliko slovo. Jednako, i time što se uklanjaju interpunkcijski znaci. Čitaocima je pružena ruka. Oni su pozvani na saradnju. Na unutrašnje dopisivanje, listanje ispevanog.

Najpre treba obratiti pažnju na naslove njegovih pesama. Ne samo onih koji su „poetički“ (pokadšto i ironijski poetički): „Lirika postojanja“,“Kratko upustvo za pripadnike nestajućih vrsta“, „Saga“, „Balada o bezglavom Triši“, „Pesma ratnika“, „Minijatura o ponorima i visinama“, „Bedeker“, „Metafora ose“, već i na one poput citatnog „Prohujalo sa vihorom“ i, skriveno citatnog – „Diogenov pas“. Naslov pesme „Morskiorač“ priziva u naše sećanje naslov zaboravljene pesničke zbirke Orač tišine Božidara Kovačevića.

Na Prustovo delo se aludira u stihu tragali za izgubljenim vremenom(„Sunce se ne vidi od oblaka“), a Prometej je jedan od „junaka“ pesnikovih pesama.

Apsurdno i groteskno otkrivamo u naslovu pesme (no i njena sadržina je takva): „Recept za mozak“. Jednako u pesničkoj slici: živi ljudi / skaču u grotlo /mašine za mlevenje mesa („Za meso“)

Pravu eksploziju humora (posebno crnog)nalazimo u nekolikim primerima:

veliki pesnici se šire beskonačno

nadimaju se kao svemir

nepredviđenom brzinom svetlosti

samo da bi na kraju eksplodirali

kao smežurani balon

iza koga ostaje aroma pokvarenogjajeta

[…]

iza svakog ćoška

čeka vas veliki pesnik

spreman da prsne („Teorija velikih pesnika“);

moj jezik jeapatrid

višestruki državni neprijatelj

gordi prognanik

begunac pred zakonom licemerja i

licemerjem zakona („Mojjezik“);

fabrička sirena je zamukla

mala sirena se udavila

brodska sirena najavljuje

buru u čaši vode („Sirene“; svaka radi suprotno od onoga što bi trebalo da uradi: fabrička sirena zamukne, sirena kojoj je voda osnovni životni prostor davi se u njoj, a brodska sirena najavljuje buru koja se uzvitla u čaši vode).

Humoran je i nazivpesme „Eu tan azija“.

Pesnik se ne kloni jezičkih „prozaizama“: keve mi; slina; trtiti. Ima jedan, potencijalni, neologizam: sadistika.

Pamtimo sintagme: režanje besnila („Jedan vrlo poetičan popis svakodnevnih sranja“); stranački janičari (Isto); očajne kolutiće („Sunce se ne vidiod oblaka“). Ponekad se sintagme oneobičeno „šire“: istorijskim burama i bonacama („Saga“).

Pesničke slike su metaforičke, snovidelne,ekspresionističke i nadrealističke u biti: puna pepeljara kao izanđala slika(„Jedan vrlo poetičan popis svakodnevnih sranja“); opterećen pogled hvata umorne oči(Isto); zakucan / časovnik / ukočen kao svaka strvina („Vreme beži“); …o talogu / uopšte ne razmišljamo / bar / dok se u njemu / gušimo(„Talog“); bauljam po kalu metafizike („Sunce se ne vidi od oblaka“);jer ja sam romantičan i moram nekoga da volim / kao što zupčanik mora da se podmaže / i da bih te voleo / ti moraš da patiš i na kraju umreš / i ja moram da patim za tobom i budem mrtav pijan / jer ja te tako volim / sagorevajuće / da ću na kraju umreti i ja (Isto); talase svežine žanjemo(„Morski orač“).

U nekolikim pesma, pored natruha naturalizma,nalazimo i pesnički odaziv na ono što je sasvim aktualno i kritičke tonove.

Dve pesme, „Lirika postojanja“ i „Zatim smo pričali“, imaju kružnu formu: kraj pesme je potpuno identičan njenom početku, ili su promene sasvimminimalne.

„Nabrajačka“pesma sa osobenim refrenskim anaforama je ona koja je naslovljena „Blago“.

Navodimo iscela pesmu „Robovi ropstva“ koja seantigradacijski gradi (ista „tvrdnja“ u prvoj strofi zaprema četiri,drugoj tri, a poslednjoj, trećoj, samo dva stiha: dolazi do strofičnog zgušnjavanja):

ne

želim

da

znam

ne

želim da

znam

ne želim

da znam

Nekolike pesme su kripto-haiku.

Poente pesama su uglavnom humorne.

Česta je „meandrirajuća“zamena pozicija reči u međusobno bliskim stihovima: stvarni ljudi / u nestvarnim situacijama /nestvarni ljudi / u stvarnim problemima („Recept za mozak“); istorijsku histeriju / histeričnu istoriju(„Eu tan azija“); zadovoljni odumora / umorni od zadovoljstva („Morski orač“).

Evo kumulacije, koja se okončava osobenom poentom: samo // strah // od neizvesnosti/ od vulkana / od groma / od boga // i od babaroga („Strahovi“).

Česte su igre reči koje dovode do ambivalentnosti na jednoj i do pravog zvučnog praska aliteracija i asocijacija, na drugoj strani. Važi to, na primer, za naslov pesme „Robovi robe“. Suglasnik kje izuzetno frekventan u sledećim stihovima pesme „Robovi sistema“: u kavezu / kavez / vankaveza / kavez / […] / ključ od kaveza/ krivi kljun papagaja. Navodimo iscela pesmu „Na putu svetosti“:

sveti jahači na svetim pohodima

jašu svete konje i uzvikuju svetaimena

svetih careva i njihovih svetihzemalja

na putevima svetosti

sveti čobani muzu svete krave

svetim ratnicima šalju sveto mleko

na svetu sveta zvona

za svetim ratnicima zvone

o svete

svete

Evo još jednog primera za unutrašnje, oneobičeno, „razmrdavanje“ pesme: jedna gadna propaganda // zbog / oko / posle / raspada („Smradraspada na Balkanu“).

Pesnik se vešto služi „razbacanom“ rimom.

Aktivira pokazne, razgovorne, zamenice: i na svaku podlogu seme dabaciš / pa ako nikne / ostavi mu ovu pesmu („Kratko upustvo zapripadnike nestajućih vrsta“).

Poseže za biblijskim. U pesmi „Vreme beži“ nailazimo na sledeću, hristovsku, rečeničnu formulaciju: i zaista / zaista vam kažem.

Čitava pesma „Najbolji svet“ osobenije aforizam, satirizam, antilajbnicizam koji opeva nemirenje sa situacijom u kojoj jesmo kao danismo:

ja ću živeti

u najboljem

od svih

svetova

<p style=“margin: 0pdž; color: #333333; font-family: ‘Helvetica Neue’, Helvetica, Arial, ‘lucida grande’, tahoma, verdana, arial, sans-serif; font-size