Veče kratkih priča

U sredu, 22. jula biće održano književno veče posvećeno keagujevačkim autorima kratkih priča. Kutija šibica SKC, 20 sati.

Posle pesničke večeri na kojoj su skupljana sredstva za kupovinu školske opreme za decu iz kolektivnog centra „Trmbas“, nastavlja se sa akcijom, ovoga puta za odeću deci iz tog centra.

Učestvuju članice i članovi Književne radionice SKC, a mikrofon će biti otvoren za sve zainteresovane autore ove specifične književne forme.

Wiki definicija kratke priče:
Oblik kratke priče započinje u tradicijama usmene primopredaje, iz koje su proistekla značajna djela, kao sto su Homerove Ilijada i Odiseja. Takve su se priče prepričavale u ritmičnom, pjesničkom obliku, gdje su rime služile kao sredstvo lakšeg pamćenja. Kratki odlomci tih prica usredotoceni su na zasebne price, koje su se mogle prepricati u jednom komadu, ili pri jednom ‘sjedenju’. Sveukupni luk priče nazirao bi se tek kroz prepričavanje nekoliko njenih dijelova.
Basne, narodne priče sa izraženom poukom, je prema grčkom povjesničaru Herodotuizmislio grčki rob Ezop, u 6. stoljeću pr. Kr. (Ezopu se pripisuju i druga vremena i narodnosti). Ove drevne priče danas su poznatije pod imenom Ezopove basne.
Drugi je stari oblik kratke priče, anegdota, bio popularan za vrijeme Rimskog Carstva. Anegdote su funkcionirale kao vrsta parabole, kratke realistične priče koja utjelovljuju pouku. Mnoge su preživjele rimske anegdote tijekom 13. ili 14. stoljeća sakupljene u zbirku „Gesta Romanorum„. Anegdote su ostale popularne širom Europe do duboko u 18. stoljeće, kada je objavljeno djelo fikcije anegdotalnih pisama Sir Rogera de Coverleya.
U Europi se, početkom 14. stoljeća tradicija usmenog prepričavanja počela razvijati u pisane priče. Najznačajnija djela su „Canterburyjske Priče“ Geoffreyja Chaucera, i „Decameron“ Giovannija Boccacia. Obje knjige su sastavljene od zasebnih kratkih priča (koje se sadržajem razlikuju od farse ili humoristične anegdote, do pažljivo izgrađenih književnih fikcija), postavljenih unutar veće, okvirne priče. Oblik okvirne priče nisu prihvatili svi pisci. Krajem 16. stoljeća u Europi, mračno tragične novele Mattea Bandella neke su od najpopularniji kratkih priča (posebice u francuskom prijevodu). Tijekom renesanse, termin ‘novela‘ koristi se za kratke priče.
Sredinom 17. stoljeća u Francuskoj, pisci kao Madam de Lafayette, razvili su novi, istančani oblik kratke novele, „nouvelle“. Tradicionalne vilinske priče počele su se objavljivati 1960-ih godina (jednu od najpoznatijih zbirki napisao je Charles Perrault). Pojava modernog prijevoda Tisuću i jedne noći Antoine Galland (iz 1704; još jedan prijevod se pojavljuje 1710-12), stvara jak utjecaj na europske pisce kratkih priča 18. stoljeća, kao što su Voltaire, Diderot i drugi.
Savremene kratke priče pojavljuju se kao zaseban žanr početkom 19. stoljeća. Rani primjeri zbirki kratkih priča, uključuju „Bajke“ (1824-1826) braće Grimm, „Večeri na majuru kod Dikanjke“ (1831-1832) Nikolaja Gogolja, „Priče Groteske i Arabeske“ (1839) Edgara Allana Poea i „Dvaput ispričane priče“ (1842) Nathaniela Hauthorna. Krajem 19. stoljeća, rast tiskanih časopisa stvorio je veliku tržišnu potražnju za kratkim pričama dužine od 3 do petnaest tisuća riječi. Jedna od poznatih priča tog doba je i Čehov „Odjel br. 6“.
Kratka priča je oblik kratke narativne proze. Kratke priče su sažetije u usporedbi s dužim djelima fikcije, kao što su novele (u suvremenom smislu) i romani.
Počeci kratkih priča nalaze se u tradicijama usmenog prepričavanja i proznih anegdota; ukratko opisana situacija koja brzo dolazi do srži. S usponom komparativno realističnog romana, kratka priča razvila se u minijaturu. Neke od njenih prvih savršenih, neovisnih primjera nalazimo u djelima E.T.A. Hoffmanna i Antona Čehova. Mnogi autori današnjice objavljuju kompilacije svojih kratkih priča u zbirkama.