VERTIGO NADREALISTIČKIH KUTLAČA
0 comments
VERTIGO NADREALISTIČKIH KUTLAČA
(Violeta Eta Tomić: Besmislena crvena fleka, Studentski kulturni centar, Kragujevac, 2014)
Vladimir B. Perić
“Besmislena crvena fleka“ je zbirka tekstualnih recepata za svaku priliku. Među začinima
nadrealističke kuhinje Violete Ete Tomić možemo pronaći: grotesku, satiru, cinizam, erotiku,
supkulturno jezičko razigravanje, gustativne metafore, cikličnost i beskrajno personifikovanje.
Za konzumiranje lirske proze Ete Tomić potreban je nadrealistički pribor. Svojim
crticama autorka se probija u supernaturalistički prostor, diskurs „zakuvava“ alogičnim
rečeničnim konstrukcijama. Ona rastače subjekte-likove kada kaže da „neko u tvojoj kući
zakrpljenim rukama traži svoju kosu iza ogledala, glavu po fiokama, noge u vodovodnim
cevima, srce u uc-šolji, svoj lik u zamrzivaču, jetru pod krevetom, svoj poslednji dah ispod
praga.“ (Tomić 2014: 15).
Autorka svoju prozu ritmično prosejava grotesknim postupcima u nameri da ispravi krivu
stvarnost još većim krivljenjem. Tehnikom realizovanih metafora ona postiže očuđenje na više
načina: kada lik želi „da baci sebe u kantu“, kada umetnik u sopstvenom mraku napipa Parodiju,
kada „beba guta celu zvečku“, kada se glavom mućka „gore-dole, levo pa desno.“ (Tomić 2014:
10). Personifikovanje je mirođija u većini priča Ete Tomić. U njemu se Đubre tretira kao čovek a
Čovek kao đubre, blazirani Svet dubi na veštačkim trepavicama, a u habajućem hronotopu likovi
se guše jer su prikllješteni između Prostora i Vremena.
Persona, subjekat, lik opire se nižoj stvarnosti satiričnim biberima. Svoj nonkonformizam
autorka pokazuje banalizacijom, igrom rečima, teocinizmima, prenaglašenom patetičnošću.
Likovi pate od „odlično ožiljenih ideala“, telo se podvrgava korporativnoj kozmetici
protiv „nesavršenosti“, a mikrokosmos uc-a je krajnje poremećen jer se „vodokotlić ipak
zainatio tako da kiše danas neće biti“. (Tomić 2014: 19).
U prozaističkom loncu Ete Tomić isplivavaju žargonski kalamburi i neologizmi.
U očuđujućoj igri rečima kazuje se britko poenta kratke proze. Verbalni pijanizam
priliči „utopijanduri“ koja se povlači pred bezizlazom u svetu u svoju kriglu-od-slonovače,
nemogućnost komunikacije sa Dramo-serom ili Ser-dramom nalazi se na tragu nadrealističke
komunikacione alijenacije, koja pribegava postupcima eholalije (praznog odjekivanja u
razgovoru) i ima alogični simptom Gansera (davanja pogrešnih odgovora).
Da bi se uveo red u pripovedački haos potrebno je sve fenomenološki definisane slojeve
književnog dela mešati dok se masa ne sjedini. Zbog toga je proza Ete Tomić ciklična i mora
da ima ritam ponavljanja ključnog pojma, bilo da je to mrak, ustajanje/padanje, foliranje ili
fenomen crne boje. S stim razlogom se i u priči „Besmislena crvena fleka“ višnja nalazi i na
dnu kraja i na šlagu početka. Ovakvim cikličnim postupcima autorka daje okvire svojoj naraciji.
U procesu mešenja teksta ona ubacuje izbanalizovane poslovice („Ko se Sunca krije… stalno
traži hlad“), (crtano)filmične reference („Kill Bill“, „Bananaman“), muzičke aluzije i parodije.
Autorka u tekst takođe kvaziautoparodično interpolira stihove kao što je to slučaj sa narkotičkom
burleskom: „Krenula sam korak-dva…“. Svrha ovih citatnih „iznenađenja“ leži u pozivanju
čitaoca na zajedničku igru pročitavanja i prečitavanja.
Nema recepta za čitanje ovakve proze iako ista prkosi lirizmu putem tih istih recepata i
definicija kada kaže da treba da „iscediš pokvašeni stav, kutlačom pokupiš“. Njena proza pruža
uvid u raspad subjekta „bez konzervansa“ i poručuje teocinički da „ko tebe kamenom…ti njega
višnjom“ (Tomić 2014: 12). Prozni meni Violete Ete Tomić, dakle, neštedemice nudi “paletu
ukusa“ specijaliteta nadrealističke gastronomije. (Ko se ne zagrcne…) Prijatno!