WHERE THE WILD ROSES GROW
Teodora Nešković
13. 05. 2025.

Kontakt galerija SKC U 20:00

 

 

„The death of a beautiful woman is unquestionably the most poetical topic in the world.“
Edgar Allan Poe

He said “Give me your loss and your sorrow”
I nodded my head as i lay on the bed
If i show you the roses, will you follow?

 

Muškarac i žena pratili su jedno drugo u ponor svojih obećanja. Žena sada neizbežno pripada nadrealnom vrtu divljih ruža, tajnovitih insekata, androgenih zmija, uspavanih zveri, pritajenog trnja i mračnih, hladnih reka. I taj raj sada diše umesto jedne Ofelije, jedne Elajze Dej.

Zmija izbija hitro iz senke ili pukotine da bi ispunila život ili smrt, pre nego što se vrati u nedokučivo ili podzemni svet. Guja se može prikazati kao najprostija crta, živa linija, koja nema ni početak ni kraj. Svakim svojim preobražajem žena dokazuje zašto je simbol obnavljanja, opstajanja, plodnosti i besmrtnosti. Njena prirodnost ogleda se u tome da ništa ne počinje nego se samo nastavlja. Tokom svog života ona prividno iščezava i ponovo se rađa, u drugom obliku, kako duhovno tako i materijalno. Zmija, koja je spoznala tajne moći Drveta života u Edenskom vrtu, besmrtna je, a jedan od razloga ljudske smrtnosti je u tome što za razliku od nje, čovek svoju kožu ne može da svuče.

U ovom vrtu ljubavnici su kao zmije, simboli večnosti koji jedno po drugo predstavljaju opasnost. One u sebi sadrže i početak i kraj, i muškarca i ženu, blizanac u sebi samom. Koža koju ostavljaju nalik je haljinama, ali sopstvene tragove ljubavnici ne mogu da skinu, povezani trnjem divljih ruža u konačnoj smrti.

Divlja ruža je neobuzdana, mračna ljubav ovog vrta. Simbol privrženosti i strasti, ona je cvet zaveta, cvet koji obavezuje ljubavnike na večnost. Iz čedne Venere prerasta u simbol opsesije i opčinjenosti lepotom čija je iluzija snažna, a prolaznost realna koliko i prolaznost samog cveta. U ogledalu reke leži ona – lepi, krvavi cvet, Ofelija u svojoj konačnoj lepoti.

Kada ju je prvi put ugledao bilo je kao naglo ali tiho budjenje iz sna. Njene usne podsetile su ga na vrt baš takvih ruža koje su rasle niz reku, bez ograde ili kapije, koje će ostaviti krvav trag u životu i smrti njihove ljubavi. I izašavši pred tu ženu on joj nudi jednu crvenu, divlju ružu, znak njihovog prepuštanja, simbol koji ih vezuje u vrtlogu strasti. Žena, nedodirljive lepote poput Afroditine, pravi korak unazad, stvarajući još jače magnetno polje neodoljive privlačnosti. On ipak mili ka njenom srcu i usamljenosti, briše joj suze i nada se da mu nikada neće pričati o bolu koji je prethodio tom sumornom licu, da će ona napustiti sav svoj ponos zbog njega, u suprotnom on se više nikada neće nasmejati.

Hoće li uspeti da upije sve njene nesigurnosti i strahove? Hoće li ona ostati samo njegova, takva kakva jeste – prelepa i čista? Da li će morati da je moli za još jedan dan? Ljubavnici ostaju zarobljeni u mrežama svoje opsesije, paukovi osećanja poput uhoda prate ih iz trenutka u trenutak, iz slike u sliku… U ovom vrtu tragovi su neprolazni, nežni crveni pupoljci poljubaca, oštro trnje i zveri tame i strasti.. Očaran njenom lepotom, opijen iluzijom koju ne može da pusti, on je ubija u nadi da ono što je prolazno postane večno, a njihova ljubav i njena lepota – konačna.

Aleksandra Mrdić i Zlata Lukić

 

 

Teodora Nešković (2001) rođena je u Beogradu, Srbija. 2020. godine završava Školu za dizajn, na odseku dizajna tekstila. Iste godine nastavlja školovanje na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, na slikarskom odseku. Na istom fakultetu diplomira 2024. godine. Iste godine upisuje master studije na slikarskom odseku na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu. Pored slikarstva, kao glavnog medija kojim se umetnica izražava, istražuje i u drugim materijalima i medijima. Bavi se i grafikom, skulpturom, scenografijom, prostornim instalacijama itd. Učestvovala je na mnogim radionicama, umetničkim rezidencijama i festivalima. Održala je više samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Mađarska, Austrija).