DEMASKIRANJE – Andrea Dramićanin
|
||||
|
||||
|
Izložba Demaskiranje, autorke Andree Dramićanin biće otvorena u Galeriji SKC u utorak, 7. marta 2017. u 20h. Izložbu će otvoriti Ksenija Marinković, istoričarka umetnosti. Publika će izložbu moći da pogleda do 31. marta 2017. ZA ŽIVOT BEZ STIDA U vremenima u kojima je zakon podržavao torturu kao oblik kažnjavanja, vršenja diskriminacije i progona, nastao je veliki broj predmeta – sprava za mučenje.
One predstavljaju jedinstvena ostvarenja ljudskog duha i svedoče o mogućnostima interpretacije degradacije i uništenja ljudske jedinke (psihološki i fizički) od strane drugog ljudskog bića u ime interesa pojedinca ili organizovane većine. Maske srama, osmišljene tokom srednjg veka u Škotskoj, korišćene su za mučenje i ponižavanje osoba osuđenih zbog nedoličnog ponašanja. Ove sprave, predstavljale su vid legitimnog ukidanja sposobnosti govora u cilju eliminacije zloupotrebe od strane osuđenog. Konstrukcija maske onemogućavala je da se otvaraju usta, guta pljuvačka, a gvozdena konstrukcija ostavljala je ozbiljne povrede i trajne ožiljke na licu i glavi kažnjenika. Pored brutalne funkcije ove su maske imale i precizno razrađenu formu i zavidan estetski kvalitet. Ženske maske imale su nagalšen jezik i uši, kao simbol za ogovaranje i prisluškivanje. Muške maske imale su izgled svinjske glave ili svinjski nos. Uskraćivanje dostojanstva i samopoštovanja jedinki nad kojom se tortura sprovodi, javnost ovakvih procesa, nanošenje psihičkog i fizičkog bola jesu elementi sadržani u svakom istorijskom primeru procedure mučenja. Od spaljivanja veštica, inkvizicije, logora smrti do snimaka likvidacije vojnih zarobljenika koji su nažalost i danas prisutni i svima nama dostupni na internetu. Mučenje je danas zakonom zabranjeno i predstavlja kršenje ljudskih prava. Ipak svakodnevno je prisutno, prikriveno u formi različitih oblika nečovečnog ponašanja u svakodnevnom okruženju – mobing, porodično nasilje, vršnjačko nasilje, medijski linč, uvršteni su u rečnik svake odrasle i ne samo odrasle osobe danas. Maske su prikazane na providnim folijama postupkom hemijskog srebrenja (kojim se pravi ogledalo) i postavljene tako da slobodno lebde u prostoru. Transparentnost i uvećanje dimenzija neki su od načina kojima umetnica skreće pažnju na značajne komponente torture – svedočenje okoline i odgovornost svih učesnika društva u tom procesu. Pod kojim okolnostima se briše granica između prilježnog obavljanja dužnosti (dizajniranja i izrade sprava za mučenje, projektovanja gasnih komora, sprovođenja zakonom propisanih zločina npr.) i uživljavanja u ulogu mučitelja? Ispravnog, onog koji je na pravoj strani. Na strani jačih, ne nužno brojnijih dominatora. Andrea nas postavlja u blago nelagodnu poziciju, tenizija se ostvaruje kroz integrisanost sablasnih prikaza sa prostorom kojim se kreću posetioci izložbe. Aveti savesti i straha monumentalni su i prisutni. Podsećaju da se mučenje dešava uvek pred našim očima, da smo ga svesni i da u njemu učestvujemo samim tim što znamo da postoji. I čini da se zbog toga postidimo. Ksenija Marinković, istoričarka umetnosti
Andrea Dramićanin rođena je 1990. godine u Beogradu.Završila je Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu (2009-2015), odsek vajarstvo. Poslednji semestar master studija završila je na École nationale supérieure des beaudž-arts de Paris, kao stipendista Vlade Francuske (2014-2015).Živi i radi u Beogradu. Samostalne izložbe: 2016. And hou about you ? / Kunstpunkte / Dizeldorf, Nemačka Grupne izložbe: Predavanja: Nagrade: Kontakt: |
